KAKO JE JEDNA PRAZNA BOCA COCA-COLE POMOGLA U OVOJ MISIJI
Bok, ja sam Davor Skeledžija informatičar iz Zagreba, a u ovoj priči našao sam se iz sasvim drugog razloga.
Možete li zamisliti osobu koja drži da je novac uzrok većine nevolja u svijetu, koja istinski ne može podnijeti neoliberalni, korumpirani kapitalizam koji vlada Hrvatskom (i svijetom)? Sad će ispasti da smo ta osoba svi mi, ali nije tako. Pišem o mom zubaru Domagoju Kocijanu (kodno ime Kenyator) koji se bolje osjeća kad svoje usluge pruža za malo ili ništa para, a od života ne traži ništa više od krova nad glavom i malo biljne hrane. On po drugi put odlazi u Keniju volontirati nekoliko mjeseci u franjevačkoj misiji koju vodi mladi misionar fra Miro Babić u sklopu koje se nalaze sirotište za napuštenu i bolesnu djecu Mali dom i skromni medicinski centar gdje će Domagoj otvoriti svoju volontersku ordinaciju. Prethodno je uz pomoć kolega sakupio brdo zubarske opreme i materijala, a sada sve to kao mula transportira u Keniju.
A gdje sam tu ja? Ja sam druga mula. Također s koferčinom i po’ zubarskog materijala. Strateški smo se rasporedili, ja letim Qatarom, a on Turkishem. Nalazimo se u gluho doba noći u Nairobiju, a dan kasnije nastavljamo za naše odredište Subukiju. Idemo činiti dobro, on puno dobrog i puno mjeseci, a ja puno manje.
Ovako je tekao moj razgovor s Domagojem prije polaska.
– Šta ćemo piti tamo, jel da nosim vodu? – upitah
– Nije bad, Miro prokuhava vodu – kaže Domagoj
– Ahaaa, što ćemo jesti? Da nosim svoje hrenovke? – upitah
– Nije bad, imaju vrt – odgovori Domagoj.
Cyber dijabetes
Da stvar ne bude tako jednostavna ja sam dijabetičar pa sam za ovo putovanje posudio i ”obukao“ inzulinsku pumpu s mjeračem glukoze, a taj pametnjaković u stanju je podatke o mom stanju iz Kenije prebaciti na Internet server kako bi ih moja omiljena doktorica u Zagrebu pregledala i eventualno savjetovala promjene. O ekstremnom testiranju „medicinske opreme“ udarcem nogometne lopte od nemilosrdne bose crne noge – direktno u senzor i transmiter, pročitajte nešto kasnije.
Nitko ne tvrdi da je sve to savršeno precizno i da odgovara svakome, ali meni je omogućilo da se umjesto sebi, malo više posvetim drugima. Moram napomenuti da su svi carinici i policajci odlično reagirali na moju medicinsku tehniku, čak i kada sam ju odbio odspojiti sa sebe radi prolaska kroz detektor metala.
A nije bilo problema ni sa stvarima koje sam nosio za misiju. Počelo je dobro – na aerodromu sam se javio dvojici uniformiranih Qatar djelatnika, a jedan od njih me odmah upitao:
– Jel ti nosiš kliješta za crnce?
I sretno sam ih odnio u Afriku.
 |
| Moja inzulinska pumpa je dečkima iz sela bila zanimljiva kao našoj djeci smartphone |
Nairobi – svi crni osim Domagoja i mene
Ipak me malo iznenadio osjećaj da smo Zubar i ja jedina vanilija u čokoladi. U glavnom gradu Kenije bijelce po ulici nismo sretali, čak ni u jeftinom hotelu u centru. Ljudi na ulici su stvarno ljubazni i srdačni. No, obzirom na nezaposlenost i životne prilike, osim džeparenja, nemaju baš puno opcija. Gradom sam šetao poprilično ležeran, Zubar je pokušavao nešto ubrzati, ali sam ga svojim ”zen hodom“ nekoliko puta prisilo da uspori.
Posjetili smo i lokalni Hrelić, gdje sam urođenim pregovaračkim vještinama nabavio super majicu. Domagoj je duša od čovjeka svaki puta kada bih ja skresao cijenu negdje na pola, on bi ju poslije dizao. ”Pa nemaju oni dva iPhone-a kao ti!“ – govorio bi. Nije pomagala činjenica da mi je trojku poklonio tata, a četvorku firma.
 |
| Skriveni bijelac |
 |
| Domagoj uvijek nestane među djecom |
Katolička misija u Africi
Nisam baš neki vjernik, ali slobodno mogu reći da me Bog blagoslovio poznanstvom s Domagojem, a onda i s fra Mirom zahvaljujući kojima sam dobio priliku da od putovanja napravim nešto više.
Stigao sam u raj na zemlji, u kršćansku misiju daleko od svega, a blizu ekvatora. Tu postoji sirotište, samostan, škola i zdravstveni centar, a za većinu je zaslužan naš svećenik, mladi i moderni fra Miro koji me je iskreno zagrlio kada smo se prvi puta sreli.
Fra Miro Babić je i pasionirani ljubitelj nogometa pa smo već prvi dan s ekipom ”bacili tekmu”. Nisam bio sjajan u napadu i nešto manje loš u obrani. Prije nego sam izašao iz igre, gubili smo 4:0, a onda su ”moji” počeli pobjeđivati. Svako donosi pobjedu: netko svojim dolaskom, a netko odlaskom. Većina crnaca igraju bosi, ali dobro. Najbolji mi je napucao loptu na gol, a budući da se na golu ne smije braniti rukama, obranio sam trbuhom, točnije CGMS senzorom i transmiterom koji su mi ”nakeljeni na trbuščić“. Tek kada me adrenalin prošao shvatio sam da to možda i nije bilo najpametnije, ali da sve i dalje savršeno radi. Inzulinska pumpa na boku i senzor naprijed su nogometnu utakmicu podnijeli bolje od mene.
 |
| ”Kenyator” Domagoj, Davor i fra Miro |
Ordinacija daktari Davora
Sljedeći dan krenuo sam na teren s dvije volonterke i medicinskom sestrom iz misijskog zdravstvenog centra. ”Mobile clinic” je u stvari fancy fraza za staro terensko vozilo, lokalnu sestru, lokalnog vozača i pokojeg dostupnog volontera. Potrpali smo se u terenac i zaputili prema jednoj izoliranoj straćari, od milja nazvanoj područna škola. Klinci su na praznicima, točnije u okolnom grmlju pa se škola koristi kao privremena ambulanta. Iz slika je jasnije je li riječ ”ambulanta” mrvicu prenapuhana.
Odvojio sam jednu školsku klupu na koju sam postavio trakice, aparatić, vatu, alkohol i komad papira. To je bila ”Daktari Davor” ordinacija za otkrivanje dijabetesa u ruralnoj populaciji (daktari – na svahiliju doktor). Volonterka iz Varaždina i ja smo odradili tridesetak mjerenja. Šećeri su mamama bili fenomenalni uz dvije iznimke na gornjoj granici. Što bih napravio da smo naletjeli na dijabetičarku, pojma nemam… ali ne bih je ostavio na cjedilu.
 |
| Ordinacija daktari Davora |
Prazna boca Coca-Cole ovaj put je u Africi učinila nešto dobro
Većina toga u ”Mobile clinic” je improvizacija, a opisat ću vam meni najdražu. Na verandi je sestra objesila komad špage na koji smo objesili onu vagu kakvu imaju na Hreliću. Nekoliko šarafa je falilo, pa je bila klimava i nije mjerila. Prvo smo skužili ako ju malo stisnemo, da dobro mjeri. Stisnuli smo je onda s medicinskim flasterom i onda ju je još samo trebalo ”baždariti“. Za to je poslužila moja boca od 500ml Cole Light iz Nairobia, koju smo napunili vodom. Time smo dobili teret od cca pola kile i dokazali da vaga može barem toliko precizno izmjeriti. Eto, nije samo da prazna boca poput one iz filma ”Bogovi su pali na tjeme” napravi pomutnju u afričkom plemenu, ova moja je stvarno pomogla.
 |
| I tako je poslužila boca Coca-Cole u mobilnoj klinici |
 |
| Naša vaga točna je kao švicarski sat 🙂 |
 |
| Davor je male pacijente taj dan opremio i balonima |
Zakleo bih se da u okolici nisam vidio niti jednu kuću, no kada smo se malo ohrabrili, naišli smo na nekoliko skrivenih nastambi od drveta i blata, s vedrim i veselim stanovnicima. Koliko god sve ovo bilo nevjerojatno i zanimljivo, logično je da se čovjek osjeća loše kada vidi ovakve razlike.
 |
| Unutrašnjost afričke kuće |
Sirotište Mali dom i moj Kenya Magic Show
U Keniji za djecu s posebnim potrebama često baš i nema mjesta. Ostave ih na putu ili ih dovedu fratru i zaborave na njih. A djeca ko’ djeca, željna ljubavi i pažnje i lako se zbližavaju. Trebate im jako malo dati da biste za uzvrat dobili veliki iskreni osmijeh i ”Jambo! Habari gani?” u slobodnom prijevodu sa svahilija: ”Bok, kako si?“. Fra Miro brine za samostan, crkvu, organizira nastavu, nadzire i usmjerava obnovu škole i još uspijeva gotovo svakodnevno biti s djecom u sirotištu. Tu su još volonterke Varaždinka Ivana i Njemica Elena. Pred Božić, na toplom ekvatorskom suncu, sjede na travi i igraju se s djecom.
Oni koji me znaju, svjesni su da nisam tip koji će sjedit’ na travi i igrati se s djecom; nismo svi savršeni. Ipak, potrudih se i ja. Na Lukinom i Borninom rođendanu (moji sinovi) sam uvježbao nešto trikova, apsolvirao ih pred svećenicima i volonterima u samostanu, a sve za grand finale u Malom domu. Odradih mali, ali prepun iskrenog oduševljenja, ”Kenya Magic Show“ za štićenike i osoblje Malog doma u Africi.
Neposredno prije show bili smo na kupanju u potoku u kojem naš čovik ne bi ni palac smočio, a lokalci ga čak i piju. Ovo je neki drugi svijet, važe druga pravila; malo lakša, malo manje ”osuđivačka“ i puno spontanija. Stoga, ako ikada budete imali privilegiju doći ovdje ili na slično mjesto, ostavite svoje predrasude doma. Učite, promatrajte i poštujte tuđe jer Rim je otvoren za sve, ali znamo kako se u Rimu ponaša.
 |
| Kenya Magic Show |
 |
| Fra Miro – najvažnija osoba u njihovim životima |
Volonterizam – skup sport, ali vrijedan
Kada volontirate npr. na nekoj farmi, vrijeme potrebno da postanete „korisni“ je vrlo kratko. Pokažu vam gdje je kanta, gdje je kravlji izmet i kamo ga treba nositi. Slično je i sa branjem jabuka – tu su jabuke, tu je košara i u trenu si vrijedan i koristan. Kad bi barem tako jednostavno bilo i sa sirotištem i školom u siromašnoj zemlji. Tema nadilazi okvire ovog teksta, ali razmislite: treba li napuštenom djetetu osoba za koju će se (jako) vezati na tjedan ili dva? Trebamo li učiniti sve da mu život učinimo puno ”ljepšim“ i drugačijim od okoline iz koje potječe? Hoće li ikada biti prihvaćen ako se igra, jede i živi drugačije od svoje okoline? Koliko se mi u stvari smijemo miješati i mijenjati surovu stvarnost? Hoćemo li time zaista postići nešto dobro? Nisu ovo lagana pitanja ni odgovori. Očekivanja mladih su uglavnom drugačija od stvarnosti, ali susret dvaju svjetova je neprocjenjivo životno iskustvo za volontere, kao i za Kenijce.
Odgovor na pitanje iz naslova: ovakav volonterizam je ipak najvredniji za samog volontera. Ali mora uložiti financijski, emotivno, te imati puno razumijevanja i dobre volje. Osim što dolazi u kenijsku zajednicu koja je različita od naših životnih standarda, postoji i ona druga zajednica internacionalnih volontera i svećenika u koju se također treba uklopiti i dati dio sebe.
Sretan da sam kroz ovih nekoliko dana i ja imao priliku dati svoj dio.Davor Skeledžija, pisao u avionu negdje iznad Afrike
P.S. U ponedjeljak 9. veljače 2015. u 18.30h u prostorijama Zagrebačkog dijabetičkog društva u Ilici 48 (dvorište), Davor će pričati o svojem putovanju u Keniju. Ako ste slobodni i želite čuti još doživljaja ovog neustrašivog putnika, dođite!
 |
| Domagoj, Ivana i Davor s djecom u centru sela |
