AFRIKANAC IZ BUGOJNA

 

 

Imamo li pravo na afričku djecu gledati sa sažaljenjem, čemu nas mogu poučiti afrička plemena… što poručuje onima koji razmišljaju o volontiranju te kako mu je jedan majmunčić izrazio dobrodošlicu u Africi…. u razgovoru s Framom Mostar » misionar fra Miro Babić priča o svojem putu kroz Afriku

 

Kako je započelo vaše putovanje u Afriku?
Moja avantura započela je u studentskoj sobi kada je neko od bogoslova na mom radnom stolu zaboravio misijski glasnik Radosnu vijest koji će u meni probuditi želju za misijama. Bio je to Božji poziv u maniri onoga kada vrhunski majstor domina pokrene lavinu samo jednom dominom, a iz nje se razvije cijeli mozaik puteva i životnih izazova. Meni je Afrika pomogla u odluci da se zaredim jer želja da postanem misionar olakšala je moj period preispitivanja pred ređenje – gdje sam, tko sam, što sam, što ja to radim, kuda idem. Sve je tada dobilo smisao. Mislim da su najsretniji trenuci u životu svakog mladog čovjeka – kad shvati što želi biti u životu i posebno kada mu se otvore vrata. Ali kako je život upravo prekrasan u svojoj nesavršenosti, ove moje životne domine nisu se posložile da mi otvore put prema Latinskoj Americi u koju sam želio otići. Ne, one su skrenule i pokazale put za Afriku. Naime, iz franjevačkog misijskog ureda u Rimu, gdje sam se prijavio, su mi napisali – potreban si u Africi. Ja sam ipak Miro, Afrikanac iz Bugojna, jer riječ ”Miro” na nekoliko lokalnih plemenskih jezika znači ”čovjek iz Afrike”. To sam saznao tek kada sam skupio hrabrost, spakirao habit i stigao na moju misijsku destinaciju.

 

Koliko vam je trebalo da shvatite i da se naviknete na taj način života?
Prije dolaska u misije svaki misionar prođe višemjesečne pripreme. Tako sam i ja proveo prvo šest mjeseci u Irskoj, zatim još tri mjeseca u Belgiji u Bruxellesu gdje su mene i ostale buduće misionare organizirano pripremali. Bio je to iznimno zanimljiv period u internacionalnoj sredini, u kojoj svi pucamo od nestrpljivosti da konačno zakoračimo u Treći svijet, svaki od nas u drugu misiju. Još sam se nakratko vratio u BiH i Hrvatsku, pozdravio s mojim fratrima, roditeljima, braćom i sestrom. I krenuo. Ne volim baš rastanke i svaki odlazak i rastanak s roditeljima mi je teško padao – kada sam s 14 krenuo u sjemenište, pa s 18 u novicijat u Bariju u Italiji i konačno s 29 u misije. Let za Nairobi bio je moj prvi interkontinentalni let. Sletio sam kasno navečer u glavni grad Kenije gdje su me dočekali fratri iz moje nove provincije Sv. Franjo Istočna Afrika. Vozili smo se kroz mrak do sjedišta provincije u Nairobiju, govorili su mi da prolazimo pokraj slamova, ali bio je potpuni mrak i osim vozila koji trube po cesti prepunoj rupa, bez traka i s milijun matatua koji voze po svojim pravilima (mini-busevi za prijevoz siromašnijih putnika), drugo ništa nisam vidio. U zoru sam se probudio, navukao habit i došao u kapelicu na jutarnju svetu misu. U sjedištu provincije bilo nas je tada 6-7, pola bijelci, pola crnci. Kapelica je bila lijepo i skromno sređena i takva se mogla naći u samostanu bilo gdje u svijetu, nisam još uvijek imao osjećaj da sam u Africi. Za vrijeme mise u jednom trenutku pogledao sam gore, a kroz stakleni otvor na krovu, iz visoke krošnje drveta nad kapelicom, gledao me je majmunčić. Tada sam shvatio da sam u Africi. U provincijskom dvorištu ima ih puno, ubrzo ću naučiti da ih lokalci ne vole jer kradu banane i sve što dohvate. Taj dan otišli smo do centra Nairobija i bio je to moj prvi pravi susret s drugom kulturom. Ne sjećam se da sam tog dana vidio još jednog bijelca na ulici. Dok sam prolazio dovikivali su mi ”mzungu” – prva riječ koju sam naučio na svahiliju, a znači ”bijeli čovjek”. Iako je centar Nairobija prekrasan, na svakom uglu dočekalo me je teško siromaštvo koje je me je gledalo kroz oči ljudi koje sam susretao i sklepane straćare od dasaka i kartona, no ipak uvijek nekako obojene vedrim bojama. Na periferiji sam susreo puno ljudi koji prodaju ugalj u malim kantama. Zaprljani, u poluraspadnutoj odjeći s rukama koje se bojom i raubanošću gotovo ne razlikuju od grumena uglja. Za deset dana već sam bio u trošnom afričkom busu, prenatrpanom stvarima na krovu, skakao po izderanom sjedištu, lupao glavom sad lijevo pa odmah gore, po najgorim cestama koje sam ikada doživio. Tih 17 sati koliko sam se vozio do Ugande gdje sam raspoređen bili su mojih najgorih 17 sati u misiji. U ponoć smo stigli na granicu i svi izašli iz busa kako bi prošli kontrolu i dobili vize. Bio sam jedini bijelac i koliko god su svi ti ljudi bili srdačni, bio sam prilično prestrašen i svakakve misli su mi prolijetale kroz glavu – jedna od češćih bila je ona – šta mi je ovo trebalo. Danas sam siguran, da mi je to skakanje po busu ubrzalo privikavanje, raščistilo mozak i pripremilo me za Afriku. U Ugandi me je dočekala večera – kuhane banane zvane matoke, sutra za večeru smo imali – kuhane banane, a dan nakon, na meniju su bile – kuhane banane. E na matoke se nikada nisam naviknuo i priznajem, ni danas mi nisu drage.

 

Možete li napraviti razliku između Afrike kada ste tek došli i Afrike danas?
Afrika u koju sam krenuo bila je avantura u nepoznato, a danas kad putujem u Afriku osjećam da idem doma. Ceste su većinom bolje od onih koje sam zatekao no u selu u kojem živim postoje samo one od blata i život za vrijeme kišne sezone iznimno je težak. Standard ljudi kojima sam okružen nažalost nije se puno promijenio. U misiji u Keniji koju vodim već osmu godinu ljudi još uvijek žive u zemljanim nastambama bez struje i vode i uglavnom su bez primanja. Lokalni ljudi i danas su potpuno nezaštićeni, a bande im bez milosti odnose ono malo što imaju – jedinu kozu koju afrička obitelj uspije othraniti kako bi imali mlijeka. U urbanijim sredinama, najveća prijetnja nisu lokalne bande nego terorizam koji je u Keniji nažalost dosta prisutan. Mi smo prošle godine uspjeli dovesti struju u selo, zasad je imamo samo u zdravstvenom centru koji vodimo mi franjevci, a polako krećemo u elektrifikaciju područnih škola. O tome koliko je internet promijenio život u Africi ne trebam ni govoriti jer promijenio je i približio cijeli svijet. Tehnologija je kroz komunikaciju učinila da smo na neki način danas svi međusobno susjedi. Iako je brzina satelitskog interneta kakvog mi imamo bliža onoj koju ste vi imali prije desetak godina s modemima. Mladi ljudi danas više od svega žele se obrazovati. U srednju školu Sv. Franjo koju vodimo u selu, još uvijek upisujemo djecu koja jedu samo jednom dnevno, a osim uniforme koju im osiguramo gotovo da i nemaju ništa drugo za odjenuti, no uče, napreduju, žele ostvariti rezultate, upisati fakultet. Zasad nizašto financijski nemaju mogućnost, ali bore se, semestar po semestar, zato smo mi misionari tu da im pomognemo otvoriti vrata.

Kako izgleda jedan dan u vašem sirotištu?
Svaki dan je nova borba i novi korak naprijed koji trebamo napraviti – nepokretna djeca s pomagalima trebaju prijeći neprilagođeni blatni put do škole i natrag. Svaki dan nešto novo naučiti, moliti se, jesti i živjeti kao i u svakoj obitelji. Odbačena djeca kojoj smo našli dom u sirotištu ”Mali dom Sv. Ante” jako su odgovorni i iznimno paze jedni na druge, pa rekao bih da nekih posebnih tekućih problema i nemamo. Mi smo vam jedna vrlo uhodana velika obitelj u kojoj i najmanja djeca imaju svoje dužnosti i ravnopravno ih izvršavaju. Jedino nam fali kreveta. Dosta djece dijeli po jedan krevet, a to su većinom školarci i prilično im je tijesno. Mali dom će morati postati malo veći jer prostora za novu djecu više nemamo.

 

U Europi, a i ostatku svijeta na afričku djecu gledamo sa sažaljenjem. Imamo li pravo na to?
Pa mislim da imate. Sažaljenjem pokazujete suosjećajnost za probleme drugoga, a uvjeti u kojem žive afrička djeca daleko su različitiji od onih koji su vama bliski. Ovakvog siromaštva ipak nema u BiH niti u susjednim zemljama. Danas još uvijek u Africi godišnje umre oko milijun djece. Njihov imunitet je vrlo krhak zbog siromašne prehrane i pothranjenosti, a time su lako podložni bolestima. I papa Franjo istaknuo je da je suosjećajnost za drugoga jedan od najviših oblika ljubavi. Zato hvala vam što mislite na svoje vršnjake u zemljama Trećeg svijeta. Oni su isti poput vas, samo im treba naša ispružena ruka jer bez nje sami ne mogu krenuti naprijed.

 

Možete li s nama podijeliti neku zgodu koja je na vama ostavila velik utisak?
Prije tri godine svoj stari terenac bez kočnica, žmigavaca i s popucanom šoferšajbom uspio sam zamijeniti novijim i jačim polovnim terencem koji će mi olakšati kretanje kroz ovo područje, posebno za vrijeme kišne sezone kada se putevi pretvore u blato s brazdama od pola metra. No terenac sam vozio svega mjesec dana kada sam s još jednim fratrom i troje volontera iz Njemačke otklizao i prevrnuo se na krov, u rupu ispunjenu vodom koja nastala kraj puta. Vraćali smo se iz grada, bili smo u kupnji namirnica za sirotište i školu i sve je završilo u blatu i vodi. Daleko od asfalta, a još uvijek daleko i od naše misijske kuće. Nasreću, nitko nije bio ozlijeđen, no da smo tamo ostali preko noći vjerojatno bismo bili opljačkani. Seljani su se organizirali i skupilo se njih dovoljno koji su nas uz pomoć jednog traktora izvukli iz blata, vratili na kotače i rukama odgurali do samostana, desetak kilometara teškog puta. Auto sam morao prebaciti na popravak na kojem je ostao sljedećih pet mjeseci, takva je afrička brzina popravljanja i čekanja rezervnih dijelova. U međuvremenu sam vozio auto za kojeg volonteri tvrde da je iste godine izašao iz salona kao i auto znanstvenika iz komedije ”Bogovi su pali na tjeme”. Ljudi iz sela i dečki iz St. Francis škole koji će bosi u svojim uniformama dotrčati po dubokom blatu gdje god ja bio, opkoliti auto i svojim još uvijek nejakim rukama usmjeravati me da ne otkližem s puta, sve do samostana, su moji najčešći pomagači i na njih se uvijek mogu osloniti. Ti rastrčani dečki, koji se usput cijelo vrijeme smiju i zafrkavaju su moja najsigurnija ”dodatna oprema”.

 

Koliki je utjecaj drugih religija i na tom području i u kakvim je odnosima stanovništvo tih različitosti?

U ovom centralnom dijelu Kenije najčešća plemena su Kikuyu, Kalenjin i Kamba. Uz njihova tradicionalna vjerovanja dosta ih je primilo kršćanstvo, ne samo katoličanstvo, njih je oko polovice na području misije, no ima puno kršćanskih sekti koje su se razvile iz protestantske crkve. Najdominantnije su Full Gospel i Mokolino New Isreal, vrlo stroga sekta. Islam u ovom području nije previše zastupljen, svega oko 2%. Muslimani su većinom na jugoistoku Kenije i granici sa Somalijom. Religije i posebno sekte su jako izmiješane u plemenima tako nema plemena koje je isključivo katoličko ili pripada nekoj drugoj vjerskoj skupini stoga ni pripadnost različitoj religiji nije onaj prvi razlog sukoba, to su isključivo plemenske razmirice pa su tako Kikuyu i Kalenjini rivali među kojima često zaiskri. No religija tu ipak nije nešto zbog čega će nastati sukobi. Mislim da međusobnu vjeroispovijest poštuju i toleriraju puno više nego mi i naši susjedi na Balkanu. Škola koju vodimo odgaja djecu prema katoličkim principima, ali pohađaju je djeca svih religija i sekti koje su zastupljene na našem području, imamo ček i nekoliko učenika islamske vjeroispovijesti. I svi oni sudjeluju u katoličkim molitvama i vjerskim obredima, ne zato što ih netko na to prisiljava, već zato što se to ovdje smatra poštovanjem kuće u koju dolaziš. Dakle, molitva kroz drugu vjeru ovdje nije shvaćena kao zagađivanje duha niti nametanje već je doista izbor svakog čovjeka pa tako ćete nerijetko susresti da članovi jedne obitelji pripadaju različitim sektama. Na kraju, svi slavimo istoga Gospodina i tome bi nas afrička plemena mogla poučiti.

Po čemu je afrička duhovnost drukčija od naše europske?
Ponajviše u tome što oni žive vjeru bez kompleksa i slave Isusa Krista. U današnje vrijeme dok se vjera gubi u modernom svijetu, ovdje se ta Božja milina nezaustavljivo širi. Afričke mise sigurno su najveseliji trenuci mojeg misijskog života. Ples je neizostavni dio obreda i odričemo ga se samo u Adventu i Korizmi kako bi punom silinom ponovo zaplesali za rođenje i uskrsnuće Krista. Koreografija za donošenje Svetog pisma na oltar nešto je po čemu su prepoznatljivi plesovi pojedinih sela. Za Božić 2013. u misiji me je posjetio moj brat iz provincije Bosne Srebrene i kolega još iz sjemenišnih dana fra Ivica Studenović. Eh, kako se se on tih dana rasplesao s nama na misama. Omiljena, a ujedno i najveselija pjesma bila mu je iz plemena Kikuyu, Kenaga we, u prijevodu – budi sretan. Mislim da je fra Ivica ponio u Bosnu šaku naše afričke radosti, a nije nas ni zaboravio. Potaknuo je učenike Franjevačke klasične gimnazije iz Visokog gdje predaje grčki i latinski, pa već drugu godinu sponzoriraju dvoje učenika iz škole Sv. Franjo u ovoj misiji. I tako smo dobili cijelu četu kumova iz Bosne.

Postoji mogućnost dolaska u Keniju volonterski, ima li nešto što želite preporučiti osobama koje razmišljaju o takvom pothvatu?
Ono što po pričama volontera mogu reći, mnogima je volontiranje u Africi jedno od najljepših životnih iskustava. Zahtijeva dobru volju ljudi, ali i slobodno vrijeme, jer volontiranje nije turistički posjet od par tjedana. Od volontera očekujem da borave u misiji bar 2-3 mjeseca kako bi mogli upoznati kulturu i običaje, doista se integrirati u ovu sredinu pa tek onda i dati svoj doprinos. Razumijem da je zbog obaveza teško odvojiti vrijeme pa zaposlenima izađem u susret i njihov boravak prilagodim mogućnostima godišnjeg odmora. No, nitko svojim dolaskom neće učiniti velike promjene, jer Afrika ima svoj ritam i brzinu, kao i higijenu, prehranu i sve ostalo što je dio svakodnevnog života. Čovjek mora biti spreman uključiti se u sredinu koja ne sliči onoj iz koje dolazi i ne pokušavati nametnuti svoje normative ponašanja, običaje, jer ne znači nužno da je to bolje za ove ljude i primarno za djecu. U Malom domu su djeca koja su zbog svojeg fizičkog ili psihičkog invaliditeta već odbačena od okoline i obilježena. Mi se trudimo da u postojećim uvjetima imaju što kvalitetniji i dostojniji život, ali daleko je to od mogućnosti u kojima se razvijaju djeca sa sličnim tjelesnim problemima u bogatijem svijetu. Kod nas je sve improvizacija, ali vrlo dobra i uhodana. Onaj tko dolazi treba se uklopiti u našu sredinu i jedino tad će dati najbolje od sebe.

 

Na koji način možete povezati svetog Franju s vašim djelovanjem u Keniji i što sveti Franjo predstavlja ljudima i djeci s kojima radite?
Sveti Franjo je uvijek bio s odbačenima i najsiromašnijima, s onima kojima je pomoć potrebna. Bio je utjeha, lijepa riječ i prijateljski oslonac. A što bi drugo mi franjevci radili osim da ga u tome slijedimo. I zato nas ima svugdje po svijetu. Inače uz tri redovničke familije franjevaca, u Africi se razvilo dosta kongregacija sestara tako da je franjevaštvo prilično rašireno na afričkom kontinentu. Tamo gdje su stigli franjevci, jasno je da ljudi znaju za Sv. Franju. I naravno, mole se Sv. Anti za izgubljene stvari. Franjevačka snaga vjere razumljiva je na svim jezicima.

Za kraj, mnogi mladi se “lome” u životu, raskrižja je mnogo, a mudrosti ponekad nedostaje. Što vidite kao najveći problem mladih danas, te što možete savjetovati mladima kao osoba koja je smjelo ušla u potpuno nepoznati svijet?
Odustati prije nego što probate ostvariti svoj san, mislim da je u tome slabost mladih. Opterećeni ste aktualnim problemima koji vas sputavaju i koče mladenačku kreativnost i snagu, te vas uvjeravaju da nemate šansi niti budućnosti. E tu treba biti buntovan i ne slušati. Nalikujte svetome Franji po odvažnosti. Ne bojte se izazova i avantura u životu. Sve možete ostvariti bez idealnih uvjeta, ali trebate biti hrabri i započeti. A prepreke, ma one su tu poput izbočenih stijena koje alpinistu daju oslonac da se popne i ide dalje, bilo da je to posao, škola, sportska dostignuća ili ljubav. I budite ljubazni prema svima. Ljubaznost nikada nikome nije odmogla. Kaže jedna izreka, radije budite žaba nego riba – plivajte dok ste u vodi, a kad padnete na suho tlo, poskočite.