Biti nekome životni oslonac
Prvi tjedan u osnovnoj školi u Bugojnu učiteljica nas je pitala imena naših roditelja. Kad je došao red na mene ustao sam i rekao: ”Jela i Ivćo Babić”. Tog dana došao sam zbunjen iz škole i pitao mamu kako se tata zove, a moja mama kao iz topa reče ”pa Ivćo”. Rekao sam joj kako me je učiteljica upozorila da to ime ne postoji i bio sam prilično zbunjen jer dotada baš nikada nisam čuo da je mog tatu netko drugačije zvao osim Ivćo. Mama je razumjela: ”Aaaaa Ivo, pravo ime mu je Ivo, ali ga tako nitko ne zove”.
Na Duhovski ponedjeljak, kada sam se ujutro vratio s mise iz naše misijske kapelice ovdje u Subukiji u Keniji i upalio telefon, do mene je stigla tužna poruka koja mi je u trenu odrezala noge i poljuljala tlo kojim sam dotad sigurnije hodao. Mog Ivće više nema. Preminuo je u nedjelju navečer na Duhove, u Okučanima, gdje moja obitelj živi od rata kada su izbjegli iz Bugojna.
Ovog ljeta trebao sam na godišnji, nakon 3 godine došao je ponovno moj red za odmor i odlazak Jeli i Ivći koji me strpljivo dočekuju, ne samo ove zadnje tri koliko me nisu vidjeli od prošlog dolaska iz Afrike, već svih 28 godina koliko sam već pod franjevačkim krovom. Otkako sam otišao u Afriku pomirili smo se da su naši susreti svake tri godine. Tako je trebalo biti i ovaj put. No došao sam do polovice gradnje škole Sv. Franje koju vodim za djecu u misiji i sad ne mogu odustati, ne mogu zaustaviti gradnju jer djeca nemaju gdje spavati. Djevojčice sam preselio u blagovaonicu dok obnovimo njihove spavaonice, a tek onda me čekaju tri barake u kojima oko 120 dječaka svakodnevno kisne. Ovo ljeto trebam konačno izgraditi i započetu crkvu u selu Suswa čiji smo temelj izlili još prije pet godina i do danas nismo uspjeli krenuti dalje, a svete mise još uvijek slavimo u pokrajnjoj brvnari. Godina dana će brzo proletjeti, odgađam godišnji za sljedeće ljeto, a ja ću dotad skinuti s leđa poslove koji me čekaju, svi sretni, jedino što se moji Jela i Ivćo moraju strpjeti još jednu godinu. Tako sam se nadao. Ali moj Ivćo zadnjih je godina bio labavijeg zdravlja i više ipak nije mogao čekati.
Dogodilo se čudo!
Tog jutra kada mi je stigla vijest dogodilo se da sam imao goste u Subukiji. Sjedili su u blagovaonici samostana i bili spremni da nakon doručka krenemo na vrlo važan posao kojeg smo baš tog Duhovskog ponedjeljka trebali napraviti u Malom domu, zbog kojeg su dan ranije stigli kod nas u misiju.
Prije nekog vremena putem Facebook stranice našeg sirotišta Mali dom javila nam se gospođa Ivana nakon što je na slikama vidjela Jane, djevojčicu iz Malog doma, koja odrasta bez desne noge, s protezom nalik zamotanom kartonu koju je njezina lijeva nožica već odavno prerasla. Jane inače ide u treći razred, izvrsna je učenica, kao i sve curice voli nositi haljine iako ona najčešće obuče i hlače da bi prikrila svoj fizički nedostatak. Gospođa Ivana i njezin suprug Karl Schmidt vode hrvatsko-njemačku tvrtku Bauerfeind za izradu proteza i pomagala za osobe s invaliditetom i poslala nam je nesvakidašnju poruku – žele nam pomoći i izraditi pravu protezu za Jane i ostalu djecu u Malom domu. Što reći, dogodilo nam se čudo. Dragi Bog nam šalje one koji će toj djeci olakšati njihove male živote u ovoj afričkoj zabiti, pokazati im da njihov život doista vrijedi i da može biti bolji. Gospodin Karl uputio je dvoje svojih zaposlenika u Mali dom koji će pregledati djecu i uzeti im mjere. I eto nas. Baš na Duhovski ponedjeljak, Željko i Lilian opremljeni zavojima i gipsom s kojim će napraviti prototip dječjih nožica i ja kojem Ivćina slika od jutra sijeva pred očima, stigli smo u Mali dom. Djeca u sirotištu prilično su mirna i sramežljiva kada stigne netko nepoznat pa sam ja cijelo vrijeme bio uz njih i pomagao u komunikaciji. Hilda boluje od cerebralne paralize i gotovo čitav dan nepomično leži na spužvi u dvorištu, a ovi dobri ljudi poslat će joj kolica prilagođena njezinom krhkom tijelu. Cijelo vrijeme se smijala dok smo je mjerili i svojim ukočenim prstićima slala puse Lilian i Željku. Haron, Joel, Jeremiah… mirni i nasmiješeni dječaci, pažljivo su slušali upute i pridržavali se za mene. Jane je svoju uniformu u kojoj je stigla iz škole zamijenila haljinicom koju je odmah spretno maknula jer je zaključila da bi se mogla isprljati gipsom. Nije ništa progovarala samo je pažljivo promatrala što joj to rade i povremeno bi jače stisnula moju ruku dok je Željko oko njezine desne noge omotavao gipsani zavoj. Držim to nejako stvorenje i čujem njezino i moje srce kako lupaju i nadglasavaju se, njezino od uzbuđenja i sreće jer zna da će dobiti novu nogu, a moje srce od tuge. Moj životni oslonac krenuo je put Nebesa, a ja sam baš danas poslan da pridržim ovu djecu koja odrastaju bez roditelja, u teškim afričkim uvjetima, potpuno neprilagođenim njihovim slabašnim mišićima i da donesem tračak veselja u njihove živote. Da budem njihov životni oslonac.
Nemoj galamit’ ako odustanem
Jedna torba ovih dobrih ljudi bila je napunjena opremom, a druga prepuna slatkiša koji su u Malom domu izazvali potpuno oduševljenje. Zahvaljujući Ivani, Karlu i ljudima s kojima rade ovaj plemeniti posao, djeci u Malom domu smo u ovoj godini milosrđa donijeli novi blagoslov i sigurnost doma u kojem žive. Onu sigurnost kakvu sam ja osjećao kada sam sa svojih 14 godina krenuo u sjemenište u Visokom i svom tati Ivći rekao ”nemoj galamit’ ako odustanem” a on me ohrabrio da će sve biti dobro. I jest, bilo je kako je tata rekao, u mojem misionarskom životu sve je dobro. I borbe i problemi i čuda koja se događaju, sve je lako doživjeti kad znaš da imaš oslonac koji te čuva.
Sljedeći dan, s Lilian i Željkom krenuo sam put Nairobija pa za Hrvatsku da ispratim svog oca Ivću i zahvalim mu što sam danas ovdje gdje jesam.
Ovim putem želim zahvaliti fra Mariju Radmanu, župniku iz Okučana, fra Zdravku Dadiću definitoru Provincije Bosne Srebrene, fra Zoranu Tadiću, župniku iz moje rodne župe u Bugojnu i svoj braći franjevcima koji su došli u Okučane na ukop mog oca. I mojim rođacima, neke sam vidio nakon 20 godina, prijateljima, poznanicima i susjedima koji su bili uz moju obitelj.
Sve vas u Kristu pozdravljam,
fra Miro iz Afrike, sin Jele i Ivće Babića
p.s. Priča je izvorno objavljena u rubrici ”Duh Afrike” u jubilarnom 400. broju mjesečnika “Svjetlo riječi”
