Božićna priča iz Afrike

Blagdani među afričkim plemenima bez struje i lampica, bez bora i darova i bez ijednog recepta za kolače, ogoljeni od svega osim čiste duše, otvorenog srca i želje za zajedništvom.

Kišna sezona kod nas u Keniji je na vrhuncu pa vode i blatnih puteva ovdje u misiji, u zabačenom dijelu centralne Kenije, imamo na pretek. Dok svojim terencem izbjegavam duboke brazde koje bi me mogle nadjačati svako malo ukaže mi se papa. S majice nasmiješenog mještana koji me usput pozdravlja smiješi se papin lik s natpisom ”Karibu Pope” što na svahiliju znači ”Dobrodošao papa”. Da zapnem, svaki taj moj susjed u sir bijeloj ”papa” majici odmah bi doskočio i pomagao mi izvući se iz blata u koje sam zaglibio i pod cijenu da on ostane potpuno zaprljan, što se najčešće i dogodi. Nema tog razloga zbog kojeg ovdje nećeš priskočiti drugom čovjeku u pomoć.

Svojim prvim dolaskom u Afriku i Keniju, ležernom i prijateljskom nastupom, bliskom malom čovjeku, papi Franji pošlo je za rukom ono što malo kom gostu može uspjeti – postao je popularniji čak i od nogometa u Keniji, a majice s njegovim likom bacile su u sjenu popularne dresove nogometaša. Inače, dres nogometnih reprezentacija ili svjetskih klubova, manje ili više uspješnih, omiljeni je odjevni komad među Afrikancima, nema tu previše veze za koga navijaš, za većinu klubova i država ti ljudi nisu niti imali priliku čuti. No uglavnom je kriterij boja – što je dres šareniji i jačih boja, to je poželjniji. U cijelom našem selu mogli bismo okupiti dresova za bar tri hrvatske reprezentacije, jedan tim Dinama pa i Širokog Brijega jer kako svaki volonter dođe u misiju jedan sretnik u selu okitit će se novim dresom. U selu Ogilegei ima i jedan Džeko 14, sretnem ga svaki put dok se uspinjem po stjenovitom putu u to planinsko selo, gdje jednom mjesečno imam svetu misu u plemenu Kalenjin. ”Habari Džeko” uvijek ga srdačno pozdravim, par puta sam ga pokušao pitati zna li tko je Džeko i reći mu da je iz moga kraja, a on se samo smješka i kima glavom. Kojim putem je Džeko stigao u naš zabiti afrički kraj samo Bog zna, no njegov ponosni vlasnik itekako je sretan što ga ima.
Kad za Božić ponovno dođem u Ogilgei dočekat će me okićena crkva. Nizovi šarenih platnenih trakica u svim bojama, izrezanim vjerojatno od stare odjeće, visit će sa stropa crkve i njihati se u ritmu pjesama i plesova, a veseli vjernici, pa i ja tijekom mise, svako malo ćemo potegnuti konop na kojem vise trakice da još malo pridodamo razigranoj moći božićnog veselja. S obje strane ulaza u crkvu bit će natrpan kukuruz na klipu koji će se u crkvi sušiti sljedećih dana i vjernicima simbolično davati potvrdu da ovdje nema mjesta gladi. Jaslice bez puno detalja, uglavnom ukrašene listovima kukuruza i kojim sjajnim papirom smještene su uz drveni oltar.

Božić u Keniji, poput vremena pred Kristovo rođenje, vrijeme je velikih seoba stanovništva. Svi oni koji su napustili ruralne sredine u potrazi za boljim životom, školovanjem i poslom sada se vraćaju iz grada u svoje zemljane kuće iz kojih su potekli kako bi se cijela obitelj samo taj jedini trenutak u godini, na Božić, našla na okupu. Kako Kenija ni blizu nema kapacitet potrebnih prijevoznih sredstava koji bi povezli sve božićne putnike ovo je period kada će svatko pokušati zaraditi koji šiling više kako bi ostatak godine mogao prehraniti svoju obitelj. Iako su kazne za neispravna vozila prilično visoke, auti ovdje ipak ne moraju proći tehnički pregled pa će se u ovo doba godine svakakve krntije u raspadajućem stanju naći na cesti kako bi povezle ili bar probale povesti jednu turu putnika. Ionako već odavna otpisani, a ovaj put još i prekomjerno natrpani, takva vozila teško će prevaliti put koji je prethodno naplaćen putniku, u ovo vrijeme po 2-3 puta višim cijenama nego u ostatku godine, pa će i dosta putnika umjesto u svojoj zemljanoj kućici oko ognjišta, Božić dočekati pokraj puta, čekajući da se dogodi čudo i neki usputni priučeni majstor pokuša vratiti još onaj zadnji otkucaj života matatuu koji će njega i ostale putnike ipak dovesti do sljedećeg mjesta gdje će potražiti sreću u novom pretrpanom vozilu. Matatu je kombi koji služi kao taksi prijevoz za siromašne, na devet regularnih mjesta opet će biti mirno smješteno bar njih duplo više, držeći živinu ispod sjedala i stisnutu prtljagu na krilu u kojoj su vjerojatno rijetki pokloni za najmilije. Kada se konačno dočepaju našeg seoskog puta, nastaje nova borba s blatom pa će opet svi putnici iz grada, najčešće uredno odjeveni u odijela, uprijeti kako bi zajedničkom snagom pogurali matatu zarobljen u blatu. Lokalni dečki u dresovima i majicama s likom pape priteći će u pomoć pa će se tako i Džeko i Šuker i papa zajedno boriti da svom starom susjedu pomognu kako bi konačno stigao i zagrlio svoje najmilije na Božić, uz blagdansko ognjište.
Kuće će biti posebno sređene prije Božića, ali ne s lampicama, borom i ukrasima nego s blatom. Ovo je vrijeme kada mještani, uglavnom žene koje brinu o kući, obnavljaju zidove smjesom balege i blata, zamazuju pukotine nastale tijekom godine, zemljanim bojama iscrtavaju šare oko prozora ili natpise na ulazu u kuću ”Dobrodošao u moj dom, Bog te blagoslovio”.

Polnoćku uz fenjere u crkvi u selu Suswa imamo svake godine s plemenom Kikuyu, a zvukovi pjesama šire se naširoko kroz tišinu koja vlada te badnje noći u misiji. Na Božić ćemo se svi okupiti u našoj misijskoj župnoj crkvi St. Jude, nakon mise popit ćemo zajednički čaj u dvorištu, a potom će mještani put svojih zemljanih kuća gdje ih neće dočekati nikakav posebni blagdanski menu. Niti u jednoj kući neće biti kolača ni slastica jer njihovo spravljanje čak uopće nije u kulturi ovdašnjih plemena. No bit će pripremljeno meso, uglavnom piletina ili kozletina, usmrćenih na tradicionalni način tako da sva krv iz životinje isteče u zemlju. Na taj način ovdašnja afrička plemena smatraju da životinju ne ubijaju nego je vraćaju prirodi.

Ja ću nakon mise s mojom djecom iz Malog doma na zajednički ručak u sirotištu, kod nas će na meniju biti koza, spremljena na afrički način – nešto poput gulaša. Nažalost nekoliko djece nam je alergično na meso pa će oni za božićni ručak umjesto mesa dobiti kajganu.
I moji učenici iz misijske škole Svetog Franje završili su početkom prosinca razrede i otišli obiteljima za Božić. Kroz ovih mjesec dana vjerojatno će zaboraviti na higijenu koje se moraju držati dok su u školi, no dan prije povratka početkom siječnja morat će se ponovno dovesti u red i ošišati. A dok se oni ne vrate ja moram obnoviti kuhinju u školi i nabaviti dvije nove velike peći s ugrađenim loncima u kojima svakodnevno kuhamo githeri (mješavinu graha i kukuruza) za 300 djece u školi. Peć koju smo dosad koristili odradila je svoje srećom pred sami kraj školske godine, pa je moramo zamijeniti novom i pridodati još jednu jer sama više nije dovoljna da bi skuhali dovoljno hrane za svu djecu kojoj u ovoj misijskoj školi dajemo jedinu šansu da se obrazuju i sutra krenu put boljeg života.
Pomoć koja mi stiže u misiju iskoristit ću da osposobim kuhinju za ovu djecu kako bismo im do sljedećeg Božića, koliko će biti pod krovom misije, svaki dan mogli dati siguran obrok.

Sva ova borba i prepreke s kojima se susreću ljudi među kojima živim ovdje u Africi nisu uspjeli ugroziti njihovu strpljivost, maknuti im smiješak s lica ili im nametnuti boljku našeg svijeta kroz stres što ne ide po njihovom planu, što kasne, što su drugi zaribali. Oni su doista radosni i veseli što kad-tad stižu u obiteljsko zajedništvo i doista otvorenog srca zajedno dočekuju Božić. Upravo to, dragi ljudi, želim i svima vama!
Heri ya Krismasi – sretan vam i blagoslovljen Božić!

fra Miro Babić ofm, misionar iz Kenije
framiro.malidom@gmail.com

Uoči Božića ispričao fra Miro Babić u Katličkom tjedniku >>