Dođeš promijeniti Afriku, a ona promijeni tebe
Vratili su se u školu moji učenici, svi ošišani i uređeni. Bijele košulje školskih uniformi na njihovoj afričkoj koži uvijek izgledaju blistavo čiste pa na neki način prikrivaju teški seoski život iz kojeg dolaze. Čim su za ferije otišli svojim zemljanim kućama uronili su u uobičajeni rad obitelji. Ovo je vrijeme proizvodnje uglja i dio mojih učenika svoj raspust proveo je uz prigušeni dim čuvajući naslagu koja će kroz neko vrijeme postati ugalj, a onda su je na leđima nosili u centar Subukije 20 kilometara udaljen od naše škole, od njihovih kuća često i duplo više. Jedna vreća uglja hranit će obitelj cijeli mjesec. Pitam ih jesu li što čitali i učili dok su bili u selu, a oni se samo smješkaju. Nisu, takva su djeca, no kroz dim uglja znam da su maštali o svojoj budućnosti. Mi franjevci tu smo da im odškrinemo vrata i pomognemo da ulove šansu za malo lakši život, onaj u kojem njihova obitelj neće ovisiti samo o jednoj vreći uglja.
Krajem siječnja započela je nastava u misijskoj školi Sv. Franje koju organiziramo u tropskom selu Donja Subukija. Svoj djeci ovog siromašnog kraja koja su završila osnovnu školu s dobrim rezultatima pomažemo da se nastave školovati. U Keniji nema besplatnog školovanja nakon osnovne škole, a školarine potpuno zaustavljaju stanovništvo u ruralnim sredinama koje još uvijek živi od jednog fiktivnog dolara na dan. Za njih će se naša franjevačka misija pobrinuti da osigura sva sredstva kako bi dijete imalo potreban školski materijal i obrok u školi. Djeca će, naime, u našoj školi sigurno živjeti skoro cijelu godinu, a mi im dajemo potporu da znaju kako njihov mladi život vrijedi i kako se imaju pravo boriti za njega.
Tako je početak godine i vrijeme kada se seljani skupljaju u nađem fratarskom dvorištu, dovode svoju djecu s molbom da ih primimo u školu. Odjeveni u najbolju odjeću koju imaju i vjerojatno jedini cijeli par cipela koji su uspjeli spariti, ne pokušavaju nas uvjeriti kako žive bolje od surove istine, već žele pokazati da će njihovo dijete biti uredno i pristojno i da možemo računati kako će izvršavati obaveze, poštovati ono što će dobiti kroz školovanje u našoj misijskoj školi.
Sa sobom nam donose darove koje su skupili iz svog oskudnog života, od onog jednog nepostojećeg dolara koliko vrijedi jedan dan cijele njihove obitelji. Daruju nam hranu za našu djecu u sirotištu Mali dom koje također vodimo ovdje u misiji. To je možda i najteža kušnja nas misionara – primiti dar od onoga tko doista nema, a daje ti ga sa srcem i vjerom da će tvoja pružena ruka pomoći njihovom djetetu. No njihovu nakanu ne smijemo podcijeniti. I tako će oni polako dolaziti u naše dvorište, plahi i ponizni, s osmijehom na licu koji otkriva čovjeka punog nade. Na glavi će nositi cijelu bundevu, u ruci, u crnom najlončiću, zamotano dvoje jaja ili par manga i avokada. I onda kreće naša misijska razmjena: u njihove već stotinu puta korištene i zavezane pvc vrećice, u kojima donose darove, mi ćemo spustiti zamotaj riže ili brašna, komad sječenog sapuna koji smo već primili od nekog drugog. Svi tako nešto daruju i nešto dobiju.
Dok djece nije bilo u školi žurili smo obnoviti kuhinju i blagovaonicu jer s dotrajalim krovom čiji su se komadi svakodnevno mrvili i urušavali u prostor u kojem djeca jedu nismo smjeli dočekati početak nove školske godine. U kuhinji smo namjestili 3 velike peći s kazanima za kuhanje githerija i ugalija (tradicionalna jela od graha i kukuruza) što će ovaj put doista biti dovoljno za preko 200 djece koliko ih hranimo pod ovim krovom.
Uz svu našu svakodnevnu borbu, uz dobru poduku i nastavnike koje smo organizirali, život ove djece u školi je prilično težak. Dan započinje u pet ujutro kada učenici s kantama dolaze do spremnika natočiti vodu da bi se mogli istuširati. Tekuću vodu još uvijek nemamo, ali to je naš veliki zadatak u 2016. godini. Želimo obnoviti 6 blokova djevojačkih i dječačkih spavaonica i po prvi put opremiti mjesta za tuširanje kojima je dosad nedostajao taj bitan detalj – tuš i voda. Bit će to naš vlastiti ulazak u novo stoljeće života u ovoj misiji i borbe za dostojanstvo svakog djeteta koje nam je povjereno.
Biti franjevac misionar u vremenu globalnog tehnološkog napretka dok se mi borimo za dovođenje struje i uvođenje vode, u vremenima kada katolička vjera od tog istog razvijenog svijeta doživljava progon i zataškavanje, dok se u Africi rađa puninom srca, to je istinska sreća misionarskog života. Pouzdanje u Božje milosrđe ovdje nadilazi patnju i tešku svakodnevicu afričkog čovjeka. Imati priliku živjeti i dijeliti tu svakodnevicu s ljudima koji ono malo što imaju žele podijeliti s tobom, rasti i radovati se s odbačenom bolesnom djecom, otkrivati darove koje su ta nejaka tijela donijela sa sobom na ovaj svijet i trčati s mladim ljudima koji bez obzira što im život ništa nije donio na pladnju imaju snažnu volju i ne posustaju u želji da žive punim plućima, to je punina mojeg misionarskog poziva.
Ovo je iskustvo koje te obogaćuje i transformira u novu osobu u koju izrastaš u Africi. Svi smo mi misionari na početku poziva došli promijeniti Afriku, no ona je na kraju promijenila nas. To je pravi Božji dar. Ponekad stigne u iznošenoj pvc vrećici no trebaš ga prepoznati i dijeliti dalje. Samo tako možeš rasti, pronalaziti Božju prisutnost u svakome koga susrećeš i biti otvoren da te dotakne Božja ljubav, a na nama je da je samo predamo dalje.
Ovo vam pišem dan nakon Pepelnice ili Jumatano ya Majivu, kako je mi ovdje zovemo. Naša nova blagovaonica, obnovljena, sigurna i čista jučer je po prvi put primila sve đake, njihove roditelje, seljane… pa bilo nas je gotovo tisuću na pepeljenju. U Africi, pepelom natopljenim u svetoj vodi, svećenik ostavlja znak križa na čelu vjernika.
Lica mojih učenika do jučer su bila oslikana ugljem iz teške vreće koju nose na svojim leđima. Njihov životni križ nije nimalo lagan, ali zato onaj s kojim sam jučer označio njihova mlada lica podsjeća nas da nakon pepela i patnje dolazi Uskrs. Treba samo biti strpljiv i imati povjerenja da netko za tebe brine. Nećeš ostati sam.
Afrički čovjek više od svega voli plesati, zato smo se u korizmi odrekli plesa na misi. Ponovno ćemo punog srca zaplesati na Uskrs! Tu radost i vama želim!
Sretan vam Uskrs!
Mir i dobro!
fra Miro Babić ofm, misionar u Keniji
Priča je izvorno objaljena u ožujku u mjesečniku ”Svjetlo riječi”.
Fra Mirina priče iz Afrike objavljuje religijski magazin ”Svjetlo riječi” u rubrici ”Duh Afrike”. Njegove kolumne se svaki drugi mjeec izmjenjuju s pričama iz Ruande koje piše franjevac misionar fra Ivica Perić.
Ovako je izgledalo dok smo obnavljali kuhinju… ugradili smo nove peći za kuhanje hrane…
Ručaj u novoj blagovaonici u školi
