Franjin Božić u plemenu Kikuyu

Naš mali zdravstveni centar u misiji funkcionira kao jedna, rekao bih, uspješna klinika. Sve doktorske poslove obavlja časna sestra Bridgit, inače medicinska sestra, uz pomoć tehničara Malakija i vozača mobilne klinike. Njih troje nerijetko prolaze kroz različite uloge u koje ih donese posao u ovom zdravstvenom centru, bez prisustva doktora, a u kojem svakodnevno više od 50 odraslih i djece zatraži pomoć. To je jedna prizemna zgrada sa vanjskom čekaonicom, smještena je inače u našem misijskom dvorištu, a od samostanske kuće u kojoj žive tri časne sestre odijeljena je vrtom i palmama banana o kojima uglavnom brine časna Delorosa, 88-godišnja sestra iz Kenije i najstarija članica naše franjevačke obitelji u Subukiji.
U tri ordinacije ulazi se direktno izvana, u njima se obavljaju pregledi i vrši testiranje na bolesti poput hiv-a i malarije, a u sklopu centra imamo i rađaonu te sobu s dva kreveta za oporavak. Centar radi od 8 do 17 h svaki dan, a za hitne slučajeve na vratima je ispisan broj mobitela sestre Bridgit koja će se, kao i svaka hitna pomoć, u najkraćem roku pojaviti kada je zatraže.

Hodočašće do rađaonice

Žene na porod dolaze najčešće pješice, svega par sati prije poroda, ponekad leže na travi ispred zgrade u pratnji obitelji i čekaju svoj trenutak. Nedavno je ovdje na svijet donijela djevojčicu žena iz izbjegličkog kampa kojoj je to peto dijete i drugo koje je rodila u domu koji u stvari ne postoji. I ona je došla pješice u pratnji sestre i dvoje starije djece. Rodila je tijekom noći i svi su oni bili s njom, a nakon što je ujutro sestra Bridgit pregledala nju i dijete, žena se polako onim istim putem vratila svom domu. Samo par sati nakon što je dala novi život, prehodala je desetak kilometara do prognaničkog kampa koji se već 5. godinu nalazi na području naše franjevačke misije.

Nastao je u vremenu nakon krvavih izbora u Keniji koji su se dogodili još 2007. godine i to kao priprema za nove izbore, kada su korumpirane vlasti raspirivale vatru među već zaraćenim plemenima i nastojale ih raseliti da bi biračke mase koncentrirali na mjestima koja će im olakšati pobjedu. Pripadnici plemena Kikuyu protjerani su tako iz sjevernih područja i otada se život njihovih obitelji smjestio u par kvadrata šatora na kojima su se odavno izbrisale oznake UNICEF-a, pod jakim tropskim kišama su se prošupljili, zakrpani su komadima vreća i kojekakvih komada i tako odlijevaju vremenu, a ljudi se nadaju boljem. U međuvremenu žive, djeca se rađaju, rastu njihove obitelji i stvaraju se nove.
Najveća ironija života ovih ljudi, njih oko 3000, jest u tome što su vlasti dosad negirale da su silom protjerani, odugovlačili su s priznanjem njihovog izbjegličkog statusa, a istovremeno im nisu dopustili trajno naseljavanje na ovom terenu i odgađali su gradnju kuća kojom bi im vratili to zrno dostojanstva oteto u metežu osvajanja vlasti i plemenskih razmirica. Nekoliko blatnih nastambi ipak je niknulo, a čak i one se u ovoj afričkoj vrleti smatraju bespravnim. I s tim ljudima sam u ovom zaboravljenom kampu četiri godine dočekivao i slavio Rođenje Kristovo. Vrijeme nade i spasenja među onima koji su ostavljeni na cjedilu i nalaze se u takoreći bezizlaznoj situaciji. No ima nade i sve će se promijeniti baš ovog Božića.

Što bi sv. Franjo učinio

Kada sam im zadnji put u kamp donio vreće kukuruza i graha, sapune i deke, već sam imao informaciju da je postignut dogovor za njihov konačni povratak u domove koji čekaju već skoro 5 godina, ali im nisam smio reći jer prestao sam brojati koliko su puta obećanja bila prekršena, a ljudi opet zaboravljeni.

Koliko sam se samo puta pitao jesam li ipak zakazao, što sam još mogao učiniti, a nisam i što bi moj sv. Franjo učinio da umjesto mene sjedi ovdje ispred šatora. Da li bi prodao zadnje dionice dobivene od svog oca i nabavio materijale za gradnju kuća makar nemao dozvole lokalnih vlasti. Možda bi češće od mene posjećivao urede i zagovarao da se nešto poduzme.

Kao i obično donio sam djeci bombone, sjeo među njih skoro pedesetak, onih manjih koji ne idu školu, svi su oni napola odjeveni i obuveni u svim kombinacijama – i bosi i s jednom cipelom i s dvije koje su ili prevelike ili poderane ili premale. Ubrzo će sv. Nikola pa im na svahiliju pričam o tom dobrom svecu kojeg djeca u Africi uopće ne poznaju, rekao sam im kako posebno voli djecu i kako im je poslao bombone. Bio je sa mnom i moj brat Florentin, Tanzanijac. Rekli smo im nek se prvo sakriju, a kad smo im viknuli ”kuja hapa” – dođite ovamo, nastalo je oduševljenje. Svaki taj bombončić odjeknuo je kao čudo u srcu izmučenog djeteta u zaboravljenom kampu i rodila se ona radost s kakvom trebamo dočekati Kristovo rođenje.

Isus Afrikanac

U svjetlucanju Božića slavimo Isusa kao Sina Božjega, Spasitelja, Mesiju, a zaboravljamo da je on sve to, ali i poput ove djece – izbjeglica. Odmah po rođenju Isus je morao pobjeći u Egipat kako bi roditelji spasili njegov život. Svoje prve godine života na zemlji Isus je proveo u Africi jer je baš Afrika u to vrijeme davala sigurnost koju nije imao u svom domu. Dijete Isus je izbjeglica, blizak onima koji nemaju svoj dom i koji su pobjegli od nasilja.
Ne znamo puno kako je Isusu doista bilo u Africi, kako su njegovu obitelj prihvatili kao izbjeglice, jesu li imali adekvatno sklonište, jesu li možda bili gladni, jesu li Marija i Josip strepili za sutra.

I opet vidim svetog Franju kako danas na talijanskoj obali dočekuje afričke izbjeglice, koji mahom bježe od rata i gladi. Vidim ga kako trči s onim sjajnim termo ogrtačima i dijeli promrzlim ljudima koji su se tek iskrcali iz prenatrpanog broda, vidim ga kako drži neko majušno sklupčano dijete dok njegova majka ne vrati izgubljenu snagu. Vidim ga kako sa svog mobitela šalje Facebook friends request nekom Kinjau Wambungu u Liberiju i onda mu u poruci javlja da mu je obitelj dobro i da je sretno stigla na europsko tlo. A većina ga i dalje gleda kao čudaka.
Da se Isus kojim slučajem tek danas rodio i to kao afrički izbjeglica pitam se da li bi ga svijet prepoznao ili bi, zaokupljeni vlastitom brigom, pustili da prođe neopažen. U jedno sam siguran, svetom Franji ne bi promaknuo.
Sretno vam i radosno rođenje Kristovo dragi prijatelji! Razgrnite svjetlucavost ovog Božića i pronađite Krista u najmanjima, odbačenima, zlostavljanima i zaboravljenima!
Dok ovo pišem moji prijatelji iz kampa razmontiravaju šatore, skupljaju ono malo stvari koje imaju i vraćaju se svojim kućama.

fra Miro iz Afrike

p.s. fra Mirin tekst je izvorno objavljen u božićnom izdanju franjevačkog časopisa Svjetlo riječi »