KAKO SE ŽIVI U MALOM DOMU…
U zabitom afričkom selu Subukija smještenom na čak 1900 m nadmorske visine i nekoliko kilometara sjeverno od ekvatora nema struje, interneta i svjetskih novosti. Ni mladi ni stari nikada nisu čuli za Beyonce i Biebera, no za Messija ipak jesu. Volontere bijelce svakodnevno susreću jer rade u sirotištu St Anthony Small Home ili kako ga Hrvati zovu Mali dom. Dolaze iz svih krajeva svijeta no u posljednje vrijeme mladi ljudi iz Hrvatske u selu su najčešći ”mzungu” (bijeli čovjek na tamošnjem jeziku kisvahiliju). ”Afrička veza” Hrvatima je mladi misionar fra Miro Babić koji u divljini siromašne crne Afrike brine za siročad i posebno za odbačenu bolesnu djecu. Teško je čuti kada se u obitelji rodi dijete s fizičkim i mentalnim poteškoćama, u Africi je to vrlo čest i velik problem zbog čega djecu skrivaju ili odbacuju. Ovdje nema socijalnih službi i nitko neće biti kažnjen no nisu ta djeca ostavljena jer su im roditelji bez srca. U uvjetima teškog siromaštva gdje se uobičajeno jede samo jednom dnevno doista nemaju šansu brinuti o djeci s posebnim potrebama. Za njih se srećom brine fra Miro.
JANE, JEREMIAH i JOSEPHAT
U Malom domu žive djeca s epilepsijom, dječjom paralizom, hermafroditi… Jednoj djevojčici operacijom je uklonjena treća ruka, a druga je dobila protezu za nogu jer se njezina desna noga ne razvija od rođenja. Iako je to proteza bez koljena, ova 6-godišnjakinja danas igra školice, trči i nikome više ne dopušta da je nosi. Obožava nositi haljinice ispod kojih će ipak često odjenuti hlače kako bi obje nožice izgledale isto.
Jane
Za 12-godišnjeg Jeremiahu fra Miro je saznao ove godine. Od rođenja je nepokretan, vjerojatno zbog polia koji se dobiva zagađenom vodom i izaziva mišićnu slabost. Njegova zemljana ”soba” ujedno je i kokošinjac i u njoj proveo cijelo svoje djetinjstvo. Po dolasku u Mali dom Jeremiah je prvi put u životu je nešto dobio – dečki njegovih godina dali su mu odjeću, a stigla su i rasklimana željezna invalidska kolica. Vozače koji će mu pomoći upravljati nije potrebno tražiti jer se stanovnici Malog doma doslovno bore za ove poslove, ali i doista jako brinu o svojim sustanarima kojima treba pomoć. Jeremiah se priključio djeci u maloj školi, a volonteri s njim vježbaju kako bi mu pokušali ojačati mišiće ruke da bi mogao držati olovku i žlicu i tako bio što samostalniji. Povjerio mi je kad odraste želi biti policajac.
Po dolasku u Mali dom Jeremiah je od ostalih dečki dobio odjeću, a fra Miro se pobrinuo za kolica
Osmogodišnji Josephat je zdravo dijete i najbrži dječak u Malom domu, a da bi ga doveli u ovo sirotište kada je imao četiri godine i ostao bez roditelja doista ga je trebalo loviti. Noću je spavao u lokalnoj drvenoj crkvi, a po danu krao hranu po selu zbog čega je često trpio batine. Očekivao je da će ga i fra Miro kazniti kada se pojavio kako bi ga odveo u Mali dom pa je nekoliko dana spretno uspijevao umaknuti. Danas ide u treći razred, zvrstan je učenik, posebno iz matematike, a želja mu je postati vozač. Dosad je Josephat vidio svega par automobila, među kojima je i fra Mirin 30-godišnji terenac bez žmigavaca i retrovizora i s odavno umirovljenim kočnicama s kojim se sjajno snalazi po brdskim nepristupačnim terenima, uglavnom bez pravih puteva. Ovdje nema asfalta.
Josephat puca od sreće pred fra Mirom koji je zahvaljujući narukvicama prijateljstva uspio svoj djeci u Malom domu osigurati nove uniforme i cipele
PROVOD I ŠIŠANJE ZA 70 LIPA
Volonteri u Malom domu pomažu u svemu – od pripreme hrane, pranja odjeće do učenja, igre, brige o bolesnoj djeci i razgovora o ljubavima, simpatijama i odjeći. Sve se naše djevojčice žele lijepo odijevati i maštaju o upletenim umjetnim pletenicama jer i one bi voljele imati dugu kosu. Nažalost i curice i dečke šišamo svakog mjeseca na nulu zbog gljivičnih oboljenja koja ih redovito napadaju. Frizer je u centru sela, jedini ima agregat za struju pa se kod njega dođeš ošišati i napuniti mobitel. Jedno šišanje košta 10 kenijskih šilingi što je oko 70 lipa. Ošišan si mašinicom za 1-2 min, a na kraju ti frizer još premaže glavu uljem. Dok s djecom čekamo red za šišanje, ispred minijaturnog drvenog salona plešemo uz afričke ritmove koji trešte s radija pa je odlazak frizeru ujedno i odličan provod.
Tulum kod seoskog frizera
Poseban doživljaj djeci je naš zajednički izlazak u hotel u centru zaseoka Kanyota. Nije to hotel u kojem se može prespavati već oskudni restorančić smješten u drvenoj šupi koji na meniju nudi samo jedno jelo – chapatti (tvrde palačinke bez jaja i mlijeka) i čaj. Unutrašnjost hotelčića ofarbana je jarkim bojama s afričkim motivima, a naša karavana naravno zauzme cijeli hotel i jedine dvije klupe koliko ih je na raspolaganju za goste. Uz treštanje lokalnih ritmova ovdje možete uzeti ”take away” – chapatti zamotan u novinski papir ili jesti u hotelu – na metalnom tanjuru koji je mokrom krpom obrisan nakon prethodnog gosta. Čaj se pije iz metalnih lončića jednako higijenski tretiranih. U rukama naše djece chapatti nestaje kroz dvadesetak sekundi, a ljubazna vlasnica za nas će iz lokalnog dućana posebno donijeti sodu. Gazirana pića koje svjetski magnati proizvode za zemlje trećeg svijeta okusom me podsjećaju na deterdžent za suđe pa smo ih u šali prozvali Čarli. Ali kao i sva djeca na svijetu i naši mali Afrikanci obožavaju taj junk-food okus pa im ga priuštimo jednom mjesečno.
Riža i kuhana tikva za ručak
TUŠIRANJE BEZ TUŠA
Čini mi se da bi ova mala zajednica mogla gotovo bez greške funkcionirati i kad nas ”velikih” ne bi bilo u blizini. Djeca iz Malog doma iznimno su ozbiljna i vrijedna i to ne govorim samo da bi ih pohvalila. Oni će po povratku iz škole složiti uniformu, dok je dan napisati zadaću i s nama vježbati gradivo, pospremiti osušenu odjeću, očistiti wc, tek onda jesti, oprati suđe i igrati se dok ne padne mrak. Zadaci su ovdje uredno podijeljeni i svi ih izvršavaju. Školarci ujutro ustaju već oko 5 sati, dečki će naložiti vatru kako bi ugrijali afrički čaj koji će popiti prije škole, a jest će samo ako im je nešto ostalo od večere.
Sva djeca se redovito ujutro tuširaju, ali bez tuša i tekuće vode. Međusobno se polijevaju bokalima hladne vode, operu sapunom koji se ujedno koristi za pranje odjeće i posuđa, zatim oblače školske uniforme, starom četkom uglancaju pohabane cipele i odlaze u školu. Stariji dečki pomažu djeci u kolicima i s drugim pomagalima kako bi savladali neravni zemljani put. Primijetila sam da su im uniforme bolje očuvane nego kod njihovih kolega iz razreda koje svakodnevno susrećem na putu. Djeca iz Malog doma na sreću imaju odjeću u koju se mogu presvući dok je njihovim vršnjacima iz sela uniforma jedina opravica koju imaju. U njoj rade u polju i odlaze po vodu s ogromnim kantama na glavi. Odjeću uglavnom donose volonteri, a vreće iznošene i poderane odjeće iz Malog doma dijelimo dalje po selu.
Malu djecu kupamo tek kad sunce ujutro bolje zagrije, jer unatoč toplom tropskom vremenu jutra su prilično prohladna. Fra Miro je u domu organizirao malu školu za svu djecu iz sela. Tako petogodišnjaci dolaze u školu noseći na leđima svoju mlađu braću i sestre, spretno umotane u afričke šarene marame, jer se o njima moraju brinuti dok roditelji preko dana rade na poljima. Oko podneva dajemo im zobenu kašu i onda slijedi igra. Nedavno smo uz pomoć donacije u Malom domu izgradili igralište sa željeznim ljuljačkama, klackalicom i vrtuljkom. Od pretjerane zabave na vrtuljku prvih dana svima nam se, priznajem, očajno vrtjelo u glavi.
DENNISOV SELFIE
Kad kao volonter stigneš u sirotište Mali dom i sjedneš na zemlju okružen svojim novim prijateljima, ti u tenisicama, a oni uglavnom bosi, dok pričate primijetiš kako uz tvoje prislanjaju svoje stopalo i odmjeravaju veličinu cipela. Sretnici čija je noga manja za 2-3 pa čak i četiri broja vrlo brzo će te upitati hoćeš li im ostaviti tenisice kada kreneš natrag u svoju zemlju. Nema veze ako ćeš volontirati nekoliko mjeseci, oni mogu čekati, bitno je jedino da će dijete dobiti ”nove” tenisice o kakvima je mogao samo sanjati.
Sedmogodišnji Dennis procijenio je da je razlika od četiri broja, koliko je njegova nožica bila manja od moje, zanemariva pa je već prvi dan kako sam stigla u Afriku ”rezervirao” moje najkice. Nakon četiri mjeseca svakodnevnog hodanja po teškom blatnjavo-stjenovitom terenu nažalost oba đona su se prošupljila i takve je tenisice Dennis naslijedio. U Mali dom sam se vratila točno godinu dana kasnije, Dennisu su narasli ”odrasli” zubi, malčice se i uozbiljio, sreli smo se kada se vraćao iz škole u poderanoj uniformi i najkicama. Još uvijek su bile na njegovim nogama s vezicama oko nogu kako mu ne bi spadale.
Ma svladat ću to čitanje ne zvao se ja Dennis
Nije baš najbolji u školi, prilično loše čita kisvahili i još lošije engleski, ali je najbolji fotograf u Malom domu i prvi koji će se domoći gadgeta volontera. Obožava slikati svoje selfije i dječje cipele. Djecu u Malom domu ne zanimaju igrice, aplikacije, ne znaju što je internet i facebook. Najzanimljivije im je promatrati sebe u videu jer to je način da vide kako izgledaju. U Malom domu nema ogledala.
Najbolji fotograf u Malom domu
Dennis najviše voli slikati dječje cipelice
SRETNA DJECA
Moj ajfon je svakodnevno bio u Dennisovim rukama, snimao je video i fotografirao po cijeli dan. No nikada me nije pitao da mu ga ostavim, zna on da ajfon ne pripada u njegov svijet nego je i ove godine kada sam ponovo došla opet prvi rezervirao moje tenisice.
Život ove djece započeo je na najteži način, bez tračka optimizma i gotovo bez šanse da će preživjeti, no mogu reći da su oni danas zahvaljujući fra Miri sretna djeca. Za afričke prilike imaju iznimno uredan život, krevet s madracem, uglavnom ga dijele s još jednim djetetom i dva-tri obroka dnevno o kojima većina njihovih školskih drugova koji žive u obiteljima mogu samo sanjati.
***
Napisala Ana Josipović / priča iz magazina OK! Stvarni život (ljeto 2014.)
Ana i Vanessa – frendice iz Malog doma
***
