Novi život u Malom domu – priča o Dennisu i Josephatu, korupciji i vodi koja je potekla
Konačno imamo vodu! Pozdravljam vas iz sirotišta Mali dom u Keniji gdje smo danas oribali vodeni spremnik i za nekoliko dana u njemu će biti vode. To je u stvari betonski spremnik koji smo izgradili prije 10 godina u nadi da će voda stizati u Mali dom. Bilo je to vrijeme kada sam tek došao u ovu misiju gdje su me poslali iz Ugande u kojoj sam proveo prve dvije godine misionarstva i naviknuo se na afrički život. Zavolio Ugandu. Ljude u Ugandi, plahe, mirne i srdačne lako je voljeti. Subukija u koju su me poslali bila je ”na lošem glasu” – udaljena, nepristupačna, bez ikakve infrastrukture, teška u svakom pogledu. I baš je mene zapala.
Djeca su dosad donosila vodu na leđima
Moj prvi veliki zadatak bio je napraviti vodovod kroz selo: provukli smo cijev, napravili pojilišta na nekoliko mjesta gdje će ljudi moći dolaziti po vodu čime smo im skratili put koji svakodnevno moraju prijeći. Za jedan dio sela vodu smo pronašli na južnom kraju misije relativno nisko pod planinom, ali nije bilo dovoljno pritiska i ta voda nije mogla dosezati do sirotišta koje je smješteno na samom izlazu iz sela Kanyotu što inače na jeziku plemena Kikuyu znači vruće mjesto.
Nažalost nije bilo vode za Mali dom pa smo pokušali riješiti dovlačenjem s planine kroz željezne cijevi koje smo postavili niz padinu. Ali dijelovi cijevi su ubrzo počele nestajati jer su ih mještani krali i prodavali željezo. Takva je životna borba, nemaš tu koga osuditi. A betonski spremnik u sirotištu, koji je trebao osigurati vodu za vrijeme sušne sezone na kraju je presušio. Djeca iz Malog doma, oni koji su sposobni, svakodnevno nakon škole donose vodu u kanisterima okačenim remenom o glavu.
Sudbine naših dječaka
Dennis i Josephat, dva zdrava i jaka dečka iz Malog doma, danas su ušli u spremnik, naoružani lopatama i četkama i dobro sastrugali naslage mulja i blata koje su se taložile ovih godina. Uskoro ćemo imati vodu kojom ćemo ga napuniti jer konačno smo pronašli rješenje.
Inače 11-godišnji Dennis i godinu dana stariji Josephat su siročad koja su došla u Mali dom još u ranom djetinjstvu. Sa Josephatom je stigla i njegova mlađa sestra Eunice koja je tada imala samo godinu dana. Nakon što im je majka umrla, a otac se nije snašao u siromaštvu kojem su živjeli i izlaz pronašao u bijegu, 4-godišnji Josephat postao je glava obitelji. O njima je privremeno brinula starija žena iz sela koja nas je zamolila da ih primimo u sirotište. Josephat je krao hranu po dvorištima zbog čega je često trpio batine pa sam ga s mukom ulovio kada sam došao po njih. Kako je mislio da ću ga i ja kazniti pobjegao je od kuće i nije se pojavljivao sljedećih dana. Vidjeli su ga da se uvečer uvlači u drvenu crkvu jedne od protestantskih sekti koje su rasprostranjene na ovom području pa smo ga tamo doslovno ulovili.
Dennis ima baku kojoj odlazi za vrijeme školskih praznika. Jedanput se vratio i zamolio da mu damo hranu jer su im lokalne bande otele sav kukuruz iz kuće pa nemaju što za jesti.
Na obojicu ovih dječaka sručilo se breme surovog afričkog života i natjeralo ih da u svojim ranjivim godinama naglo odrastu, postanu oni koji se brinu za obitelj i osiguravaju hranu. Protekli mjesec na završetku školskog tromjesečja bio sam u zbornici, a moji đaci su preda mnom odgovarali naučeno gradivo i kao i svaki roditelj bio sam silno ponosan na svako ovo dijete koje se bori odrasti u obrazovanog i poštenog čovjeka.
Korupcijom do vode
Lani su lokalne vlasti na posjedu pored Malog doma izgradile objekt koji će služiti kao otkupna stanica i prerada povrća. Navodno je prilična svota novca oprana kod gradnje same kuće, što je uobičajena praksa visokokorumpiranih vlasti u afričkim državama, a koliko će investicija istinski biti isplativa i korisna pokazat će se u narednom periodu kad vidimo čemu doista služi. Hoće li stvarno ljudima omogućiti da prodaju ono što su uzgojili jer, zasad, udaljeni od urbanizacije, nemaju mogućnost ponuditi svoje proizvode. Sve uglavnom završava na seoskoj robnoj razmjeni najčešće lišenoj novca. Ono što je utjecalo na naš život jest to što su vlasti uz sagrađeni objekt financirale bušenje tla kako bi došli do nove žile s vodom, a pošto je Mali dom u neposrednoj blizini, dobili smo mogućnost da se i mi pripojimo te da konačno poteče voda u ovom skloništu za napuštenu bolesnu djecu i siročad koja su mi povjerena da o njima brinem u afričkoj divljini.
Putem donacije koja nam je stigla od ljudi koji nam pomažu kupili smo i novi plastični spremnik koji će uz betonski biti dovoljan da osigura vodu u Malom domu. Tako će se na slavu Božju završiti i moja 10-godišnja borba s vodom u Africi. U živote ovih nejakih duša unijet će promjenu koje zasad još ne mogu niti biti svjesni jer nikada dosad nisu imali priliku osjetiti život sličan našem.
Ostavio sam dvojicu mojih današnjih pomagača potpuno zamazane blatom, oni će se kao što to svako jutro čine djeca u Malom domu, međusobno politi vodom iz bokala i tako se oprati, no uskoro će voda poteći u tuš kabini koja je godinama služila kao spremište hrane u domu. Imamo obećanje dobrih ljudi iz Hrvatske da će nam pomoći izgraditi mokre čvorove za djecu u invalidskim kolicima jer poljski wc koji zasad postoji ovdje je potpuno neprikladan.
Od drvene barake u kojoj sam zatekao četrdesetak djece kada sam tek stigao u Subukiju do danas se puno promijenilo, a za svaki korak morali smo uprijeti i uložiti brdo snage i volje da ga ostvarimo. Ali zato je veselje u Africi na vrhuncu za svaku malu pobjedu čovjeka nad surovom zbiljom koja njegov goli život dovodi do granice izdržljivosti.
Dječji snovi za budućnost su svuda isti
Kad poraste, Dennis će biti vozač brzog auta, a ponekad kaže i učitelj, dok Josephat želi biti pilot ili ”raditi s kompjuterom”. Jer isti su dječji snovi bilo gdje u svijetu, nema veze koliko je siromašna ili bogata sredina u kojoj odrastaju. A kad si misionar onda svaki novi dan imaš priliku biti arhitekt i graditelj, učitelj, roditelj, vozač, svećenik…Takva punina života, još kad si okružen vedrim ljudima s kojima glasno, punim plućima i širokim osmijehom možeš slaviti Gospodina najljepši je dar koji ti je stigao u misionarskom paketu.
Dogodilo se da sam u misije poželio otići baš jednom prilikom kada sam prelistavao misijski list Radosnu vijest kojeg je netko pred kraj studija bogoslovije, slučajno ili namjerno, zaboravio u mojoj studentskoj sobi. Bilo je to vrijeme mog dubljeg preispitivanja što ja doista želim i mogu dati u životu. Tako mi je Radosna vijest doista pokazala put na kojem sam danas.
Fra Miro iz Afrike
Dragi ljudi, ovaj spremnik za vodu koji nam život znači kupili smo s vašom pomoću. Narukvice prijateljstva Malog doma » koje nosite pretvorile su se u njega! Hvala vam!!!!
I voda je doista potekla u Malom domu nakon 10 godina borbe!
P.S. Fra Mirina priča objavljena je u misijskom listu ”Radosna vijest”, koje možete pročitati i u PDF izdanju »
Pozdravljamo vas iz Malog doma! 🙂
Asante!
(hvala)
🙂
