O jednom kontinentu, jednom paroku, jednom prijatelju, jednom dječaku, jednoj gadnoj prevari i mnogim dobrim ljudima

Kada sam započeo pisati ovaj tekst želio sam ga nasloviti Moja Afrika. Brzo sam, međutim, odustao od te ideje. Zapravo sam se zasramio. Nije Afrika moja, ni ničija, osim svoja. U svemu drukčija, iznenađujuća, lijepa i ponosna. Tamo sam krenuo na poziv svog prijatelja Ivice, a k njegovom prijatelju Miru u Keniju. Za opisati sve dobro koje se dogodilo od trenutka kada sam objavio polazak tamo, trebalo bi napisati čitavu knjigu. Za to dobro zahvaliti pokušat ću ovim tekstom.

Za darove i donacije, za desetke kilograma bombona, torbe pune odjeće. Više od svega ipak za dobre želje, riječi tople i sklone, povjerenje bez kraja, poruke i pisamca, blagoslove i molitve. Za stiske ruke, poglede duge i rječite i male tajne molbe prošaptane u zagrljajima.

Mali dom je otvorio mnoga vrata još dok sam bio tisućama kilometara udaljen od njega. Ritam Afrike počeo je već u Zagrebu. A nastavio se na ponoćki u bezimenom zaseoku u Donjoj Subukiji. Jedinoj koja je dosegnula onu otajstvenu milinu djetinjih Božića, nadmašila zapravo. Jer se radosna objava rođenja Onoga Kojeg Hijene Nisu Dirale odigrala u crkvi sasvim nalik štali, bez struje, uz pjesmu i ples, katkad i bosonogih pastira. Bez ukrasa i poklona je tihu, svetu noć osvjetljavalo samo svjetlo očiju i zubi afričke djece. I mirijade zvijezda obješenih o nebo nad ekvatorom. Dok su nekoliko metara dalje mirno preživali mnogi magarčići i volovi.

Silne su te afričke mise, sasvim ispunjene radošću. Uvijek proslava života kojim Afrika obiluje. Sva u kretanju, sva na putu, nekad se ne zna ni kamo. Ničim Afrika ne oskudijeva, naprotiv. Tamo je svega previše. Previše plemena i jezika, previše tuge i radosti, previše ljepote i prljavštine. Sva u prevelikom proturječju.

Preveliko je siromaštvo Afrike. Toliko preveliko da se prelijeva preko njenih rubova i utapa u morima koje je okružuju.
Svega te uzburka ta Afrika i sve ti dovede u pitanje. Sve što je u oskudnoj i svime siromašnoj Europi tek tinjalo ovdje se razbukta. U prašini i bez kapi vode. Pa ti ruke sade svitije (sweetie – bombon kako ga djeca zovu u Keniji, op. Mali dom) u male dlanove boje slonovače koji onda rađaju neopisivom radošću. A za plaću dobiješ bijeli osmijeh raspuknut između crnih obraza. I znaš da je stvarno blaženije davati nego primati.

Pa pereš robicu sve na ruke i milo ti je to pranje robe i čini ti se da radiš nešto zaista, zaista veliko i korisno i to na svjetskoj razini.
Pa mirom mudraca izdržiš sve zgrčene noge i usahle udove i stravične priče o napuštenosti, o djeci zatvaranoj u kokošinjce jer su invalidi, bacanoj u jarke da umru, o silovanjima i krpeljima jer postoji jedno mjestašce u ovom velikom svijetu Božjemu gdje svaka ta horor priča dobiva sretan kraj… mali dom.

I jedan Joel i Josephat, jedna Jane i Faith i Eunice postaju pobjednici i zvijezde u najvećem kinu pod otvorenim nebom Afrike. U kojem umjesto reflektora svijetle osmjesi jedne Sare i Little Mira Babika » (dječak Miro Babic koji je dobio ime po fra Miri », op. Mali dom).

Polako ti se otvaraju tajna pisma i riječi koje si izgovarao u molitvama poprimaju puninu svoga značenja, riječi kao što je Oče NAŠ, na primjer. Jer nigdje ne vidjeh toliku sposobnost da te se tako brzo napravi i sinom i bratom.
I prijateljem. Kad te jedan Denis Kipkurui » iz plemena Kalenjin, briljantno pametan dječak od 11 godina iz Malog doma osvoji kupajući jednog Johna koji je slijep i autist ». I nestvarno lijep. A onda te uništi perući tebi noge. A ti sjediš drven k’o kip i svaka ti je stanica posramljena do bola jer znaš da bi trebalo biti obrnuto. Da bi ti njemu trebao prati noge. I ne napraviš ništa jer pokušavaš skupiti ono malo razbora i učiniti nešto, spriječiti ga, zagrliti ga. A on je već gotov i mirno kaže „Now You should dry them!“ I ti poslušaš.

Dani prolaze, a mozaik se slaže. Kamenčić po kamenčić, šareni i sjajni, ono po afrički. Mijenjaš one zagrljaje što si ih ponio iz Zagreba i splitske molitve za smijeh šest stotina osnovaca na prvi dan škole. Srednjoškolcima kroz priče o žabama i astronautima podmećeš Sokrata, jer ne može se škola bez njega završiti ni u Africi. Truckaš se u džipu po moru prašine i pjevaš, red dalmatinskih, red sevdalinki, malo Balaševića i dvije cajke. Samo da iznerviraš Ivicu i njegov nepogrešivi ukus u svemu.

fra Ivica Studenović došao je u Afriku posjetiti frenda fra Miru Babića, a pronašao još jednog frenda, Little Miru Babica Lugaija

Dan povratka dođe prerano. Jutarnja misa ti je tužna. Oproštaj s djecom je kratak, navikli su oni na rastanke, njih su mnogi ostavljali. Profesionalci, šta ćeš. Ti naravno amater, jedva susprežeš suze. Uspijevaš, jer si ponosan. Znaš da si učinio neko dobro, napravio svijet boljim, makar na trenutak, pa ti je lakše ići.

A tamo negdje u avionu nad Egiptom u polusnu shvatiš da su te prevarili, svi… i Miro i djeca iz sela, a najviše one male crne lisice iz doma. Da si od njih dobio puno više nego što si im dao. Da su oni tvoj svijet učinili boljim, tebe obogatili svojim siromaštvom.

E, pa nisam vam ja budala, vidit ćete vi, vratit ću vam se ja. Imam ja popis, sve ćete dobit i wheels bag i real shoes i jabuke. Busu, Busu (pusa na svahiliju, op. Mali dom)!

Tonći Maleš

P.S. Ten.Kiu

(”Thank you” na način kako ga izgovaraju djeca u Africi, op. Mali dom 🙂 )