Rosie – zauvijek djevojčica

Prenosimo vam priču koju je u okviru propovijedi misionara ispričao fra Miro… Znate onu biblijsku o smokvi koja nije davala ploda pa ju je gospodar htio posjeći, a vinogradar mu reče: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’

Ovo je priča o jednoj Rosie i njezinom bratu Dominicu…

U sirotištu za napuštenu djecu „Mali dom“, koje vodim u našoj franjevačkoj misiji na području nerazvijene središnje Kenije, žive brat i sestra Rosie i Dominic. Rosie je ove godine napunila 25, a njezin stariji brat 27 godina. U “Mali dom“ stigli su prije desetak godina.

Zadatak nas misionara i jest da dođemo među siromašne i najslabije i da im donesemo radosnu vijest, da im pokažemo da njihov život nije izgubljen, da postoji netko kome su oni vrijedni. A to je Krist! Afričke mise na kojima se glasno pjeva i slavi Krista iz petnih žila, bez susprezanja, najbolji su simbol vjere ovdašnjih ljudi, kojima je samo trebalo dati šansu. Na misama, dok uza svečano aleluja svi plešemo: i ja, i dijete od dvije, i starac od 80 godina, i trudna žena, svjedočimo o životu i radosti koja je tinjala i zakržljala čekala da se razvije. Jer samo takav život u radosti Kristovoj donosi pravu puninu života.

Kad sam stigao u Keniju, u drvenoj baraci “Malog doma“, na zemljanom podu, živjelo je tridesetak djece – uglavnom predškolskog uzrasta, većina njih sa životnim križevima koje je bi bilo teško nositi u razvijenom svijetu, a kamoli napušteni zbog bolesti ili fizičkog nedostatka u afričkoj divljini. Puno djece u ranoj dobi zbog zagađene vode ostajali su nepokretni, a time i potpuno nekorisni zajednici u kojoj žive i plemenu kojem pripadaju. Bili su za odbaciti. Da nije bilo utočišta koje smo mi franjevci misionari oformili za napuštenu djecu, njihov bi život uskoro završio. Mi smo stigli tu da i ove najslabije grančice stabla, oprezno i s puno ljubavi, polako, uzdignemo.

Uskoro po mojem dolasku u “Mali dom“ doveli smo djevojčicu rođenu s trećom rukom, koju su zbog sramote skrivali u obitelji, a nekoliko godina kasnije uspjeli smo ju odvesti na operaciju i danas se normalno razvija i živi. I među tu djecu stigli su Rosie i Dominic. Ona je tada imala 16 godina, a Dominic je već bio punoljetan. Rosie je bila visoka kao trogodišnje dijete. Iako još nije hodala ni govorila, već samo pogledom promatrala sve oko sebe, nije bila plašljiva, ali svijet u koji je došla bio joj je potpuno nepoznat. Dominic je izgledao kao dječarac koji bi bio spreman za osnovnu školu da nije, kao i sestrica, bio zapušten i zaražen afričkim krpeljima. Paraziti su im pojeli nokte, glave su im bile zaražene lišajevima, rasprostranjenima među afričkom djecom zbog lošeg imuniteta, a bili su zakržljali i neuhranjeni. Ljudski rečeno, od njih nije bilo ništa za očekivati. I njihovi životi koji se nisu niti imali priliku razgranati jer im nitko nije davao šansu već tada su izgledali izgubljeni. Krpelji su učinili da će mozak naše Rosie ostati uvijek na razvoju predškolske djevojčice.

Dominic je ipak bolje prošao i već sljedeću školsku godinu krenuo je prvi put u prvi razred. Nije se uopće razlikovao od ostale djece, iako je bio gotovo triput stariji od njih. Njihova majka bila je lokalna prostitutka, koja je tako preživljavala, te je otišla u potragu za boljim životom, ostavljajući svoju neželjenu djecu prepuštenu potpuno samima sebi. Očeve nisu ni upoznali. Rosie i Dominic dolaze iz prilično neukrotiva plemena Turkana, koje živi u sjevernijim, slabo naseljenim dijelovima Kenije. S ostalim plemenima nerijetko su  neslaganju te na njihovu teritoriju često izbijaju sukobi koji dovode do krvoprolića. Kršćanstvo se najmanje uspjelo primiti baš u tom plemenu. Rosie i Dominic živjeli su u nastambi od granja, nisu imali pomoć ostalih stanovnika, jer su u plemenu, prema nepisanu pravilu, bili označeni kao oni na koje se ne računa. I u takvim uvjetima preživjeli su više od desetljeća, prije nego smo saznali za njih i doveli ih u “Mali dom“. Ta nejaka tijela Božjim su čudom ostala zakržljala, ali živa. Putem njihovog života Bog je nama dao još jednu šansu.

Dominic upravo završava osnovnu školu, par razreda je ponovio, ostale se provukao, ali je dobar i vrijedan. Izrastao je u naočita mladića. Probat ćemo ga osposobiti za neki zanat, iako bi, kaže mi, rado krenuo u svećenike i postao fratar, kao ja. Rosie je uz nas prohodala, uz ostalu djecu je naučila svahili jezik, a danas, uz malu pomoć, čak zna na hrvatskom otpjevati pjesmicu “Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan…“ Naučili su ju volonteri iz naših krajeva. Izgleda kao djevojčica od nekih 12 godina, lijepa je kao što joj i ime kaže, ruža. Sva djeca imaju snove o svojem odrastanju i ma gdje bili, žele postati doktori, piloti, učitelji, a naša Rosie uvijek odgovori da želi biti musichana (izgovara se musičana), što na svahiliju znači djevojčica, a takva će i ostati cijeli život. Ona je ustvari najvedrije stvorenje pod krovom “Malog doma“ i prva je koja će svakoga tko dolazi dočekati najširim osmijehom. Ima slabu cirkulaciju, pa njezine hladne ruke uvijek prepoznam kad me u sirotištu djeca opkole i svi me odjednom žele držati za ruku, zagrliti i biti mi bliže.

Naša djeca, koja su zahvaljujući misionarima i dobrim ljudima dobila mogućnost da žive, ustvari više od svega žele malo pažnje, žele roditeljsku ljubav. Ovim zakržljalim smokvama u surovoj afričkoj zbilji dali smo drugu šansu za život. A ono što su dobili u “Malom domu“, oni već sada vraćaju stostruko i svojim životima svjedoče radosnu vijest. Niti jedan život nije izgubljen i za njega se vrijedi boriti.
Amen.

fra Miro Babić iz Kenije

Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj i BiH svake godine u mjesecu misija objavljuje brošuru s propovijedima naših misionara, fotografijama i materijalima iz svijeta u kojem oni šire Radosnu vijest. Ove godine uz Evanđelje po Luki (Lk 13, 1-9) u subotu 22. listopada, uoči Svjetskog dana misija propovijedao je naš misionar fra Miro Babić.

Propovijed je objavila Katolička Tiskovna Konferencija »»

Misijsku brošuru s propovijedima misionara možete downloadati na ovom linku »»

Pogledajte video priču o fra Miri ”Sve je to Afrika” koju su  snimili reporteri Krešo Raguž i Zoran Marinović kada su ga posjetili u misiji 2009. godine,  a tamo su susreli i Rosie…